SLAGALICA

“Mnogo mi je žao, zaista nisam znala” – mrmljala sam sve vreme sebi u bradu. Koliko sam samo puta pomislila na uzrečicu da je dobrim namerama popločan put do pakla. Kako je to jedna bolna istina. Bila sam potpuno ubeđena u ispravnost svojih postupaka i da sve to činim za tvoje dobro. Mene su doveli u hram samo sa tri godine. Odmah sam počela sa učenjem, radom, služenjem. Ne mogu se požaliti ni na šta. Čast je biti deo ove svetinje, ali potajno ja sam uvek čeznula da budem samo sasvim običan član, sasvim obične porodice, da rastem okužena članovima porodice. Tebi sam želela baš to, da imaš svoje srećno detinjstvo. Radost odrastanja sa svojim drugarima. Nisam shvatala da jedino što si želeo i što ti je trebalo, da sam to ja. Želeo si samnom da deliš moj život. Bio si gladan znanja, i to baš onog kojeg sam ja posedovala i mogla da ti pružim. Nisam shvata da ti to uskraćujem i da te to toliko boli. Želela sam ti jednostavan život, bezbrižan i pun igre, a ti si moju želju doživeo kao odbacivanje. Počeo si da mrziš moja rad i služenje u svetom hramu, jer si smatrao da me sve to odvodi od tebe. Ja sam tamo radila nešto za ljude. O, kako si samo zamrezeo te ljude. Mnogo kasno sam to shvatila. Postao si ogorčen, ohol i prepun besa i želje da me kazniš za sva moja uskraćivanja. Nisam to mogla da razumem, jer od malena imam kolektivnu svest i znam samo za interes svih i opšte dobro, nikada nisam razmišljala o individualnim potrebama. Nisam ni znala da postoje. Bilo je mi je bitno samo opšte dobro. Volela sam te bezuslovno i bezgranično, baš kao i sve što postoji. Nisam mogla ničim da te uslovljavam i ograničavam, a ti si baš to shvatao kao neprihvatanja i zanemarivanje. I najmanja kazna bi ti prijala više od tog mog ćutanja i večitog blagog osmeha. Nisu te zanimali drugari. Želeo si samo svoju majku, samo za sebe, i to celu. Samo si želeo da budeš deo mog sveta. Molim te oprosti mi. Ja te zaista volim bezuslovno mnogo sine moj. Zbog mene si postao tako okoreo i ozlojađen, gladan osvete i pun besa. Oprosti mi molim te. Nisam znala šta činim.

Jedino što mogu da uradim to je da se vratim na naš zajednički početak, i baš kada to pokušavam da uradim shvatam da se nisi rodio na način koji se inače rađaju bebe. Ti si bio deo programa, setve. Deo rada sa energijama. Da, moje dete ali ne i iz moje utrobe. Razvijao si se van mene, a ja sam to posmatrala, pratila i radovala se. Ono u čemu si ležao je okruglo, nežno roze boje, puno tečnosti i svetlosti. Kao da je sve to bila laboratorija. U tome se i nalazi osnovni problem našeg odnosa. Ja sam za tebe bila Majka, a ti za mene kreacija. Voljena i obožavana kreacija. Mnogo važna i bitna, ali ja sam već imala shvatanja i razumevanja da su sve kreacije savršene i svrsihodene. Mi njih posmatramo, analiziramo, čak i učimo od njih ali minimalno utičemo na njih. Ja tada nisam imala iskustvo ljudske majke i nisam mogla da razumem tvoje potrebe. Posesivno si me želeo samo za sebe. Zavideo svakom ko me je odvlačio od tebe i mrzeo moj rad i služenje, jer si smatrao da zbog toga nisam sa tobom. Moje divljenje, poštovanje, uvažavanje, pa čak i zaljubljenost u sopstvenu kreaciju nisu mogle da zadovolje glad ljudske bebe za majkom. To mogu tek sada da razumem kada sam doživela takvo iskustvo, kada sam i sama postala ljudska majka. Po svim mojim shvatanjima ja sam tada postupala ispravno i za opšte dobro. Nisam razumela tvoje individualne potrebe i to te je načinilo ogorčenim, ispunjenim besom i mržnjom. Čak te ni za to nikada nisam krivila ni optuživala. Ja za mržnju i osudu nikada nisam znala. Kreacija se bezuslovno prihvata i voli, baš takva kakva jeste, ali sam zato krivila sebe zbog loše urađene kreacije. Ja sam bila kriva što si postao zao. Ja sam bila kriva što te preplavila mržnja. Nisam čak ni bila u stanju da prepoznam mržnju i zlo , jer zaista nisam znala da tako nešto postoji. Opravdavala sam te za sve i krivila sebe za tvoje greške. Potpuno sam previdela jednu malu činjecu. Mi jesmo radili sa energijama i oblikovali u materiju i za to mogu da snosim odgovornost, ali zanemarila sam činjenicu da nisam ja ta koja stvara energiju. Radili smo sa energijom Univerzuma i Zvezda. Sadili zvezdano seme, ali svaki taj zrak enerigije je imalo svoj nosač osobina, iskustava i sećanja. Ja na to nisam mogla da utičem. Ja nisam onaj ko stvara energiju. Ona stiže iz Izvora. Potpuno sam pogrešno kinjila sebe i opterećivala krivicom. Smatrala sam da sam jedini krivac za bes i zlo koje se razvilo u tebi, ali ja to nisam.

To se ponavljalo u svim ciklusima našeg postojanja. Na Atlantidi sam bila Visoka sveštenica i živela u hramu u obliku piramide. Moj zadatak je bio da čuvam originalne strune DNK, originalan kod. Bila sam jako mlada. Svi Atlantiđani su bili dobronamerni i posvećeni opštem dobru. Niko nije znao za moć i vladanje, i niko nije osećao potrebu za tim. Znanje je bilo nešto čega su svi bili željni i svako je bio spreman da ga deli sa drugima. Opšti razvoj, opšte dobro i kolektivna svest. Kada ste se pojavili kao ogromna i čudna bića na Atlantidi niko u tome nije video nikakvo zlo. Predstavili ste se kao dobronamerni prijatelji. Mi smo vas kao takve prihvatili. Bio si ogroman. Bar deset puta veći od mene, i bio si tako drevan. Za mene je starost značila mudrost, kao neko ko u sebi nosi ogromno iskustvo i znanje. Duboko sam te poštovala zbog toga. Bila sam udivljena, i fascinirana. Potpuno opčinjena tvojim sposobnostima i znanjem. Kao i svaki sunarodnik podelila sam sa tobom sve što znam. Prenela ti sve svoje znanje. Nikad mi nije palo na pamet da ti naglasim da je za upravljanje našom tehnologijom bilo bitno čisto srce i čista namera koja je uvek za opšte dobro svih. Pa to se podrazumevalo. Ti si bio drevniji od svih pa si i upravljao svima. Nisam znala šta je to manipulacija, niti da postoji. Potpuno mi je bila strana nečija potreba da ima moć da vlada nad drugima, da primenom sile pokorava druge i shvatanje da je snaga moć. Oduvek sam znala samo da je Ljubav najmoćnija stvaralačka energija, i sve sam volela bezuslovno i čisto, predajući se cela. Tako sam volela i tvoje postojanje i dala ti sve što sam nosila u sebi. Svo znanje i sve uvide. Tada si izdao nalog za napad. Ti si me i ubio. Ni tada, pa ni onda kada sam sa neke visine videla kako stojiš u vodi poput ogromnog diva i svojim rukama daviš i lomiš na hiljade ljudi, nisam ti zamerila. Voda ti je davala posebnu snagu i moć, jer si bio vodeno biće koje je moglo da živi na kopnu. Dok si ubijao ljude na površini vode su se videli odrazi vatre, jer sve je gorelo. Bila sam ogorčena, ali ne na tebe, već na sebe. Osećala sam ogromnu krivicu što nisam videla ko si i koje su ti namere. Nisam te ni u jednom trenutku zamrzela, niti optužila. Ti si bio to što jesi ali sam ja bila kriva što sam poverovala u nešto drugo i tom svojom greškom ubila svoj narod. Oh, kako sam bila očajna. Umrla sam sa ogromnim osećajem krivice. Nije pomoglo ni to da sam posle te svoje smrti saznala da sam sve svršeno odradila. Taj napad je morao da se desi da bi se nastavio pad u gustu materiju. Savet je smatrao da sam savršeno odradila svoju ulogu i bila nagrađena zbog toga.

Nastavila sam život u mnogo višoj dimenziji ali osećaj krivice je ostao. Mnogo sam optuživala sebe i osećaj krivice me razarao. Smatrala sam da je osnovna greška što nisam imala iskustvo ljudske majke pa ti zato nisam pružila adekvatnu ljubav i nežnost koje su ti bile potrebne i da si zato postao zao. Zato me je proganjala ta opsesivna želja za takvim iskustvom. Samo bilo je preteško spustiti se u ovo dimenziju i opstati. Čak se i sećam života u kome mi je na nasilan način uskraćeno da budem majka. Sa tim osećajem se rodila ponovo ovde u vreme kada se planeta u svom razvoju našla u istoj ravni. U ondašnjem životu planeta je trebala da doživi iskustvo guste materija, a sada se iz guste materija vraća u svetlo. Ista ravan, samo njen drugi kraj. Duša sazreva i ona mora da odradi ceo ciklus. Morali smo i mi ponovo da se sretnemo i treblo mi je mnogo vremena da shvatim da sam uzrok i posledica tvoje ozlojađenosti i besa, a i da shvatim zašto. Tek sadašnje iskustvo majke ljudskih beba mi je pomoglo da shvatim onog malenog dečaka i da uvidim sve greške, i da shvatim da si čak i za ljudsku bebu bio previše posesivan i okrenut samo sebi. Shvatila sam i da ja jesam član zvezdane poredace, i da se oslobodim svake čežnje za drugim iskustvom. Ovde nisam našla ljubav koju mi je pružala moja zvezdana porodica. Ovo nije moj svet, samo ga odgovorno prihvatam kao svrhu postojanja.

Ono što mogu da uradim je, kao što sam već rekla, da se vratim na početak tvoje kreacije. Sada zamišljam kako te volim kao majka. Svuda te vodim sa sobom. Potpuno sam ti posvećena i učestvujem u tvom odrastanju. Tako si bio srećna i zadovoljna beba, a sada i dečak. Svaki dan te vodim sa sobom u hram. Vidim nas zajedno kako sedimo u visokom sedištu. Ti si u mom krilu. Kupola se otvara i posmatramo Zvezde. Prenosim ti svoje znanje o njihovom postojanju. Koristim iste sprave za merenje konstelacija i proveru geometrije, kao što smo to radili na Uranu. Ti si tako srećan. Dobio si sve što ti je trebalo. Svoju majku i znanje kojeg si bio toliko željan. Upoznajući zakone Univerzuma i sam sve više učiš o svom nastanku i postojanju. Samo razumevanje te oslobađa od besa i prestaješ da me kriviš. Oboje shvatamo da nema mesta za bilo kakvu krivicu. Možda nam ovo daje dobru šansu da ispravimo sve greške i nesporazume i da se konačno oslobodiš besa i ogorčenosti. Da svoj život nastaviš osvešćen, slobodan i radostan. Ja ti to zaista želim.

Comments & Responses

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *