NEBU POD OBLAKE

12.07.2016.
Negde iz daleka u moje vidno polje polagano stiže figura od zlata. Kako se slika izoštrava primećujem da je to glava sa vrlo izduženim temenom. “Egipat”- pomislim dok se glava okreće pred mojim očima. Uskoro se celoj slici pridružuje crvena boja. Kako mi se širi percepcija tako zapažam i zlatnu figuru neke boginje koja ima više ruku. “Indija” – pomislim nastavljajući da posmatram. Prizori su se nizali i shvatim da sam ja u nekom Hramu. “Hinduizam” – vrtela sam po glavi. Strop je bio nekako neravan. Čas se spuštao, pa podizao, bez glatkih površina. Bilo je tamno ali su prostor osvetljavale mnogobrojne baklje. Prošla sam i pored nekog kovčega koji je bio prekriven crvenim debelim platnom, a preko njega manje belo čipkasto, kao milje. Ponislila sa na pravoslavne crkve u kojim se čuvaju mošti svetaca.

Hodam dalje i pod golim stopalima osećam kamen. U glavi mi se muti od prezasićenog vazduha. Vidim nečije golo stopalo. Primećujem da je koža tamnoputa i ima nešto oko nožnog zgloba. Ne znam da li su to od konaca isprepletane trake ili zlatne grivne. Svetlo iz baklje je toliko narandžasto da ne razaznajem tačne boje. Koračam pažljivo da slučajno ne bi nekog zgazila. Shvatam da je tu u hramu prisutno mnogo, baš mnogo ljudi. Svi su molitvi. Na momente glave nisko spuštene na pod sijaju na svetlosti baklji. Shvatam da su svi obrijani, i svi su umotani u crveno platno. Molitva je više zvučna vibracija koju koriste svi ti ljudi. Daleko kroz ljude primećujem da jedan čovek stoji. On je jedini koji izgovara nekakvu molitvu. Deluje da ima mnogo, mnogo godina. Na glavi ima nešto dugačko i šareno. Desnom rukom drži neki štap na čijem vrhu je krug sa kojeg nešto visi, i kako vrti štap ti delovi se sudaraju i proizvode zvuke. Jasno čujem to klaparanje. Molitva je u toku.
Pomislim da je moja klijentkinja tu došla na neku službu ali odgovor koji stiže je da je ona posvećenik, i da je to njen život. Odlazim desno, provlačeći se u pozadinu i u dnu ugledam ogromno, od zlata napravljeno drevno Budino lice, zatvorenih očiju. Zlato ima crvenkasti odsjaj zbog zapaljenih baklji. “Budistički hram” – uskliknula sam u sebi.

Počinje već da mi se vrti u glavi od tog polusvetla, prezasićenog vazduha i konstantnog brujanja. Mislim da sam tu veća satima. Krećem ka izlazu. Daleko je i treba mi vremena da stignem do njega. Najveće iznaneđenje me baš tada čeka. Nigde nije bilo vrata već samo rupa u steni. Izlazim i od visine mi se zavrti u glavi. Osetim snažno pucketanje tik ispod moje lobanje. Od neprijatnosti sam morala da zatvorim oči. Nisam mogla da se nadišem koliko je vazduh bio razređen. Pritisak u glavi se pojačavao. Polagano sam otvorila oči i zapanjila se kada sam shvatila da sam Nebu pod oblake. Bila sam na mnogo, mnogo visokoj planini. Zemlja se odatle ni ne vidi. Samo oblaci i vrhovi nižih planina. Sa strane otvora mirno su stajale lame sa teretom na svojim leđima. Bilo je tu i šarenih izvezenih prekrivača.

“Gospode Bože, gde sam ja to?” – pitala sam se. Tada sam shvatila da već satim radim. Naterala sam sebe da otvorim oči. Moja klijentkinja je i dalje mirno ležala na stolu, duboko dišući. Bacila sam pogled na sat. Bialo je 15:05h. To me je zaprepastilo jer znam da smo počele tačno u 15:00h.

Dragana je prethodno veče bila na svom prvom Rekonektivnom isceljivanju. Bila je neverovatno zatvorena. Nije odavala ni pokazivala ništa. Putovala sam rukama kroz njeno energetsko polje i samo nailazila na mnogo tereta. Bukvalno sam sa nje skidala vreće tonu teške.

Nisam posle mogla mnogo da joj prenesem, ali dok sam pričala o onim teškim vrećama nije ništa komentarisala. Opisala sam je kao predavača u amfiteatru, ili učiteljicu u učionici, koja priča a svi je belo gledaju. Ne postoji nikakva interakcija izmedju njih. Kao da nikoga ne zanima šta ona priča i to što se ona konstantno bori za njih. Umorila se od toga, od te prazne komunikacije, koja joj troši mnogo energije a ništa ne dobija zauzvrat. Bilo je neobično da jedna tako zatvorena žena koja mi ništa nije rekla ni pre, ni posle tretmana traži da dođe odmah sutradan na drugu seansu.

Na početku drugog tretmana se odmah osetila druga energija. Videla sam je kako bere biljke, suši ih i kasnije pakuje. Sledeći prizor je bio Budistički hram negde u visokim planinama. Ni sada ne znam gde smo bili. Tibet možda??? Posle sam samo osećala kako mi se prepušta, kako se otvara i kako se njene energije menjaju. Bila sam iznenađena takvom transformacijom. Zar za samo jedan dan neko može toliko da se promeni.

Kasnije mi je ona opisivala da joj je krevet jako vibrirao i čula je pucketanje vazduha.

Danima sam po internetu tragala za viđenim prizorima. Pregledala sam tibetanske hramove i ništa. Onda sam posle nekih sedam dana u snu dobila reč Sumatra. Bilo mi je čudno jer to ostrvo obiluje zelenilom a moja planina je bila surova, visoka i videli su se oblaci i vrhovi drugih planina. Onda sam našla podatak da na ostrvu postoji planina Kerinci. Malo sam čeprkala po internetu. Pregledala neke snimke…. i odjednom sam zanemela. Videla sam potpuno isti prizor. Isti ugao, isti pogled. Potpuno isto. Nigde, baš nigde nisam našla podatak da na planini Kerinci postoji Budistički hram. Naišla sam na mnogo izvoda iz Blavackinih spisa o Sumatri i mnogim tajnama koje krije. O iskopinama neverovatnih kostiju koje liče na humanoidne ali nemaju ljudsku DNK. Sumatra definitivno krije drevne tajne.

Comments & Responses

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *