VANZEMALJAC

07.03.2016.
Juče je na Rekonektivno isceljivanje došao Boba. Ko je Boba? Najinteresantnije je da ja posedujem crnobele fotografije iz predškolskog uzrastana na kojima je pored moje mame, brata i mene , Boba sa svojom mamom. To bi značilo da ga znam čitav život ali mi se nikada nismo družili. Moja I njegova mama su bile koleginice I po nešto bi I čula o njima ali iskreno nisam ni imala interesovanje za njih pa nisam ništa ni pamtila.

Dolazili su u naš salon ponekad na tretmane ali uvek u suprotnoj smeni. Ponekad bi se Boba pojavio I u mojoj smeni ali sam izbegavala komunikaciju sa njim jer je bio malo čudan. Način njegove komunikacije I pokreti tela su mi bili čudni. Svojom pojavom meni pre liči na čoveka koji ima psihičkih problema. Govori brzo I intenzivno poput automata bez emotivnih nijansi I boja. I znao je da se uhvati neke teme I da puno tupi o njoj. Kada me je pitao za Rekonekciju nisam ni imala puno strpljenja da mu objašnjavam jer kada ga gledam u oči nikada nisam imala utisak da mu dopire do mozga ono što mu pričam.

Generalno ja sam prvi put zaista pričala sa njim tog dana kada je došao na Rekonekciju. Privukla sam stolicu I sela sasvim blizu I pitala ga da li uopšte zna nešto o Rekonekciji. Rekao je da ne zna baš mnogo ali da želi da sazna šta mu se dešava. Ne umem tačno da prepričam njegovu naraciju jer ne mogu tako ravnolinijski da pričam kao on, ali ću pokušati da prenesem neke generalne stvari. Više puta mi je ponovio da često ima taj neki osećaj kao da neko ulazi I izlazi iz njega. Tada doživljava totalnu klonulost, pad pritiska, obamrlost. Ubrzo kreće nešto kroz noge. Intezitet toga se povećava. Nešto izađe napolje I oseti trnce. Ubrzo doživi skok energije. Oseća se fenomenalno I sve ružne misli nestaju. Pitala sam ga da li tada oseća žeđ, ciljajući na činjenicu da se višlje dimenzije kada nas kontaktiraju vezuju za vodu u našem energetskom polju. Odgovorio je da ne, ali je uvak karakteristično da mora odmah da ide da mokri I da je tada urin obiman I ima neki koncentrovan miris. Pitala sam da li se oseća miris sumpora koji je karakterističan za sagorevanje negativnih entiteta, on mi je objasnije da je više u pitanju stajsko đubrivo. Poput automata, brzo izgovarajući reči više puta je ponovio priču I opisivao situacije u kojima se to dešavalo. Rekao mi je da I u trenutku našeg razgovora počeo da oseća trnce na glavi I rukom mi pokazao levu stranu blizu vrha glave. Rekla sam da primećujem odsustvo straha, što mi je I potvrdio, ali I ja moram da konstatujem da on prosto u sebi I nema organ straha. Kao da kod sebe nema emocije. Sve je ravnolinijski. Ispričao je par neobičnih događaja koje je dobro zapamtio. Jednom se obreo na zelenoplavoj travi. Građevine su ga podsećale na srednji vek. Sve mu je bilo potpuno nepoznato. Engleska mu je tada pala na pamet. Onda jednom posle tog obamiranja I izlaska toga nečega iz tela trgao se I počeo da priča na nemačkom, mada ga on ne zna. To je trajalo neko kratko vreme I nestalo. Jednom ga to obamiranje uhvatilo pred spavanje. Neprijatnost kroz noge je bila velika pa je stopala pritisnuo na zid. Misli da je tonuo u san I odjednom se jako trgao I osetio da leži na nekom. Ispod njegovih leđa je bio neki čovek. Okrenuo se da ga vidi. Kaže da je bio crn crn crn. I taj se zapanjo što on može da ga vidi I bukvalno je nestao. Pitala sam za visinu tog čoveka I rekao mi je da su bili iste visine. Jednom je opet imao međuplanetarno putovanje. Leteo je između planeta. Često ima doživljaje da zna gde je I na kom mestu a istovremeno vidi I neke druge stvari koje postoje na tom istom mestu. To što mi je objasnio doživela sam kao preklapanje vremena, odnosno dimenzija. Da može da predoseti ili predvidi neke buduće događaje, ali samo par sati unapred. Kada počne nešto da radi ima potpuno tačnu I jasnu sliku celog procesa rada . Do tančina zna koliko će rad trajati, kada će praviti pauzu, kada će završiti. Ima čudan odnos prema novcu. Uvek ga ima taman onoliko koliko mu treba, a stiže na najneobičnije načine. Stalno ima problem sa električnim uređajima, monitorima, internetom, mobilnim telefonima.

Slušala sam, I slušala. Po ravnom bezizražajnom licu nisam ništa mogla da zaključim. Pitala sam se kakvu to literature čita pa mu razvija maštu. Kao da mi čita misli objasnio mi je da je tragao I pokušavao da nađe neke knjige, tekstove koje bi mu donele neko objašnjenje ali je nailazio samo na neke gluposti. I da, setio se. Kaže da stalno nailazi na ikonice. One male, džepno izdanje. Dao mi je nekolicinu opisa gde ih je nalazio. I miris bosiljka koji se pojavljivao niotkud.

Ćutala sam I posmatrala ga kao frika. Pitao me da li hoću da vidim te ikonice. Pristala sam I gotovo su sve bile posvećene Bogorodici ali priznajem da nikada nisam videla takve. A onda mi pokazao I ikoncu Vasilija Ostroškog. Pitala sam ga da li je video Isusa. Objasnio da ne tako na ikonama I u toj neverbalnoj komunikaciji, ali je imao jedan nazovi san u kome je video kako Isusa vode na golgotu. Bio je u toj masi sveta I video je Pilata. To mu je bilo upečatljivo I opisivao mi Pilata u detalje, do najsitnijih šara na rubu njegove odeće.

U davna pradavna vremena kada se meni pojavljivala Bogorodica I neverovatno bela ikona Vasilija Ostroškog ja sam odlepljivala od straha I samu sebe optuživala za ludilo visokog stepena. Čuteći sam posmatrala Bobu I shvatila da oni samo žele da uspostave komunikaciju sa njim. Prvi stepenika rasta duhovne svesti je prikazan Bogorodicom. To sam nekako shvatila kroz vreme ali sada mi je to stiglo kao definitivna priča. Razmišljala sam o Malhisedekovom kanalu. On kreće sa Bogorodicom. Rekla sam Bobi da oni samo žele sa njim da komuniciraju I da misleno može da priča opušteno kao I samnom. Objasnila sam mu značenje slobodne volje I da oni ne mogu da kontaktiraju sa njim bez njegovog pristanka. Ispričala mu moju verzuju priče da smo samo setva semena I da naš razvoj prate pozitivni I negativni. Objasnila razliku. Kako reci NE, onom negativnom koji mu ulazi u telo I koriste energiju I kako dati dopuštenje pozitivnim da mu se umešaju u život. Kako da svesno podiže frekvenciju. Išla sam okolo naokolo sa svojom pričom ne znajući da li me uopšte čuje I prati, jer njegovo bezlično lice nije odavalo ništa. Ispričao mi je stvari koje sam I sama doživljavala a znam da o tome nisam nigde čitala, niti mi je ko o tome pričao. Samo meni kada se desi to čudno stanje kada se osećam skroz iscrpljeno, otičem, naduvavam se može da traje danima I nedeljama, I uvek se oseti to oslobađanje kada bešika proradi I počinje izbacivanje vode u nenormalnim količinama.

Vanzemaljac!!!! Pitala sam ga da li zna sa koje je planete. “Ne, a ti?”. Nasmejala sam se “Sirijus je izgled moj dom” rekla sam. Pitao me da li znam kako izgledam I objasnila da uvek vidim ljudski lik na koji I trenutno ličim samo je jako visok I providan.

Počeli smo da radimo. Rekla sam mu da verovatno neće ništa ni osetiti ali on je odmah osetio toplotu I uhvatio ga smeh. Bio je zaprepašćen ali ga je potresao razdragani smeh. Odmahnula sam samo rukom I rekla mu da se opusti. Da su to samo Plejađani koji su uvek veseli I spremni za igru I da je on možda peti koji tako reaguje. Nije prošlo dugo ali kako sam pokretala ruke visoko iznad njegovog tela kao da sam povlačila plašt. Skidala ga sa njega I malo po malo predamnom se pojavio Reptil. Brzinom svetlosti kroz um su mi prolazile slike likova na hiljade reptile. Odlepila sam. Prva pomisao mi je bila da samo pobegnem napolje. Zazvala sam Arhangela Metatrona da bude kraj mene I tada ‘’videla’’ Kraljicu Majku kako dolazi. U umu slike Malhisedekovog hrama koji je sigurno pod zemljom jer je sve od zemlje I okrugli prokopani prolazi. Ja u beloj dugoj tkanini nosim veliku činiju od recimo žutog mesinga punog vode. Vidim visoku priliku obučenu u belo . telo ljudsko ali po prvi put vidim glavu ptice Ibis. Osećam mir I nastaljam sa Rekonekcijom. Žmurim ali iz svakog svog pokreta ruke vidim plavičastozelenu sluzavu kožu, na nogama dugačke prste između kojih je razapeta kožica. Voda mi je na pameti. Energija neobična. Nema onih uobičajnih stvari tipa nejednako raspoređene energije. Shavtam da likovi koji mi se ređaju pred očima imaju pitome tople oči. Ništa u njima nije agresivno. Boje njihove kože su od plave do maslinasto zelene. Nemaju naš nos. Potpuno je spljošten sa samo dve male rupice. Energija je prijatna. Iz njegovog solarnog pleksusa izbija toplota.

Velikom brzinom kroz um mi prolaze mnogobrojni prizori ali ni jedan ne uspevam da vidim i opišem. Osećaj da je vreme stalo. Nešto se desilo sa vremenom jer dugo sam radila a sat na obližnjoj polici je govorio da je prošlo samo 5 min. Dok sam stajala iznad njegove glave pojavila se slika tunela iznad njegovog grudnog koša. Bio je potpuno crn i rukom sam gotovo poletela u njega i mislim da sam tada zakačila Bobin nos. Kad sam se primakla tunelu pojavilo se svetlo i obrisi čoveka koji tu stoji. Moj um se tada poigrava samnom jer se već sledećeg trenutka nalazim u drugom okruženju kao u nekoj kompjuterskoj igrici. Novi nivo. Stojim na okrugloj površini boje žutog peska. Mislim da sam duboko pod zemljom. Po vertikali se podižu ovalni zidovi u nedogled. Koliko god podizala pogled ne vidim kraj. Po zidovima su mnogobrojni okrugli otvori. Načičkani poput saća. Gušteri, palo mi je na pamet. Ovde žive Gušteri. Imaju kolektivnu svest i svi žive kao jedan. Ne postoje kao idividue.

Pogledam na sat. Vreme je sada prebrzo prošlo. Počela sam sam da kružim oko tela spremajući se za kraj. Iz solarnog pleksusa je izbijla topla nežna energija. Prosto sam osećala njenu lekovitost. Čula sam intenzivno pucketanje i shvatila da dolazi iz mog stopala. Kao da mi je i najsitnija košćica bila vraćena na mesto. Shvatila sam da više ne osećam onaj intenzivan bol u kičmi koji me prati već danima zbog intenzivnih fizičkih napora kojima me život izlaže već duže vreme. U trenutku shvatam zašto se to sve dešava već nekih mesec dana. Zatrpana mnogobrojnim dešavanjima koja su sva primarna i bez odlaganja i koja me na fizičkom planu vrlo troše doveli su me do stanja potpunog isključivanja uma, što je bilo potrbno da bi mi opet proradila intuicija.

Energija je bila toliko prijatna da mislim da bi večno mogla da nastavim tako ali sam znala da je tretnamu došao kraj. Polagano sam prodrmala Bobu koji je odmah rekao da uopšte nije spavao i ovaj put je bio vidno uzbuđen.

“Potpuno sam zbunjen. Video sam svašta. Mislim da mi je glava ogromna. Video sam na hiljade Reptila. Znaš imali su ljudska tela ali glave reptila sa groznim iskeženim zubima. A i tu iznad mene su se vrtele figure. Velikom brzinom. Mnogobrojne. Smenjivale su se geometrijske figure. I da …svetlo. Pojavilo se neko ljubičasto svetlo ali je najintenzivnija bila roze i nekao intenzivna fluroscentna pink. Dobio sam i dva odgovora. Pitanja koja nisam ni postavio. Nisam ni mislio o tome ali mi je rečeno za neke dve osobe da nisu za mene. I poruka da -Vreme ne postoji. Ti si vreme.- Šta to znači? To što su mi rekli –Vreme ne postoji. Ti si vreme- Šta su time hteli da mi kažu? Kako to da shvatim? Ja sam zbunjen. Ja sam zbunjen. A vreme kao da je inače stajalo a onda je odjednom proletelo. Sve vreme se nešto čudno dešavalo sa vremenom. Imam utisak da je prošlo samo 5 min, a ja bi mogao ovako večno. Nikada nebih prekinuo tretman. Ma glava mi je puna nekih informacija. Ja sam zbunjen. Kao da lebdim. Sav sam ošamućen.”

Sedeo pokušavajući da se otrezni. Onda se zapanjio videvši koliko je već sati i shvatio da mora odmah da krene. Otišao je sav lelujav osećajući veliku glad , jedva čekajući da popije kafu. Zakazao je novi tretman.

Kada doživim neočekivano i ja dugo sama sa sobom ćutim.

Sutradan sam odmah počela da tragam za knjigom koju imama negde želeći da je dam Bobi. Našla sam je “Inuaki”. Imam je u pdf-u i odmah sam je prosledila Bobi. U sebi se zahvalila spisateljici što je imala dovoljno hrabrosti da ovako nešto objavi. Proverila sam Bobin datum u Mayanskom kompasu i dobila svetlosnog radnika. Ali njegov datum u zbiru je iznosio 9. Zbir dana i meseca 9. Zbir godine 9. Tri devetke 999. Toliko kontraverzan broj. Neki ga tumače kao demonski a neki kao božanski. Ove godine puni 45 godina što je u zbiru opet 9. Radili smo 6.3 što je opet 9, a i godina 2016 je u zbiru 9. Sve ovo se odnosi i na mene jer sam i sama 999, tek napunila 45. Uh koliko je to devetki bilo na jednom mestu. Zašto? Za šta me to spremaju? Sve vreme tretmana pratila me jedna reč koja me više ne napušta. Razotkrivanje. Došlo je vreme za razotkrivanje. Krajem 2013te mi se desilo nešto slično kada sam dobila reč Istina. “Istina oslobađa” uh uh uh koja mi je teška iskušenja samo donela ta jedna rečenica, ali svaka težina se isplatila, mada ne znam kako sam ostala živa i sve izdržala. Šta će mi doneti razotkrivanje? Šta me čeka? Tada mi je palo nešto na pamet od čega mi se krv zaledila u venama i prestala sam da dišem. Spremaju me za kontakt. Oh, ne! Ne mogu a da ne pružim otpor toj strašnoj ideji.

13.03.2016.
Danas smo imali drugi tretman. Odmah po susretu sam zapazila njegov pogled. Bio je u fokusu. Bio je prisutan. Nije bilo onog ubrzanog govora. Osećala se smirenost. Postavljao je pitanja i pažljivo slušao odgovore. I dalje je osećao one trnce ali više nije imao padove energije.

Pitao me odakle to njegovo upadanje u druge dimenzije. Prokomentarisala sam da je verovatno bio deo kolektivne duše nekada. Na višim dimenzijama više ne postoji ja već mi, i verovatno je taj kanal ostao otvoren. Pričali smo o važnosti uzemljenja i koliko je bitno svesno disanje. On je bukvalno bio pun podataka o putovanju kroz vreme. Ima više načina. Mapiranje i kopiranje tačke, i kroz crvotočine, i detaljno mi to objašnjavao. Pričao mi o neutronima i načinima kako mogu da budu povezani i td. Pitala sam se kako mu nije neobično što zna sve te stvari. Rekao mi je da ‚‚oni‚‚ neće da mu odgovaraju na njegova pitanja i da mu pričaju ono što njega zanima već uvek nešto svoje. Pitam ga o čemu mu to najviše ‚‚pričaju‚‚. Stidljivo se nasmeja i gotovo prošaputao da ga stalno smaraju sa ljubavlju. Nasmejala sam se i objasnila da to nema veze sa partnerskim odnosima i onim što mi nazivamo ljubav. Silno se iznenadio. Pričala sam o frekvenciji ljubavi i šta se pod tim podrazumeva pa smo nastavili priču sa multidimenzionalnim postojanjem a on je bio silno iznenađen jer o tome ništa nije znao. Kada smo se dodirnuli teme Svete geometrije i dok sam mu objašnjavala da je to šematski prikaz nivoa svesti i napretka to mu se već učinilo poznato i počeo da zapitkuje. Odgovarajući mu došla sam do priče kuda dalje evolucija vodi. Da nam se pridružuje molekul silicijuma i da samim tim materia postaje ređa a svelosno telo se zgušnjava, i da se to negde i zove kao savršen čovek Metatron i prikazan je kroz šemu kao Metatronova kocka,on se bukvalno lupio po čelu i ponavljao kako je njemu sve to poznato. “Ja to sve znam ali ne znam odakle?!?” stalno se pitajući odakle to zna.

Legao je na sto i polako sam počela da uplovljavam u njegovo polje. Odmah mi se pred počima pojavila slika nečega što liči na sliku kože slona. Kao da kroz lupu posmatram kožu slona i vidim svaku brazgotinu. Slika se udaljava i vidim da je od te kože sačinjena nečija glava. Vidim oči na toj glavi kao da posmatram proces starenja. Od velikih blistavih očiju do sve starijih i umornijih koje seu se na kraju bukvalno ugasile pred mojim očima. Vanzemaljac je umro. Nije ni sekund prošao kada sam osetila da me neku gurnuo u stranu. Bio je to Anđeo, sve sa krilima. “Ti si svoje uradila a sada mi nastupamo” rekao mi je. Još više me gurnuo u stranu a onada je četa Anđela uletela. Prizori su se brzo smenjivali a onda smo se našli ispred blještavo belih stepenica piramidalnog oblika. Već sutradan sam na internetu naletela na ovu sliku . Baš takve su bile stepenice koje sam videla. Naziv ispod slike je bio Stepenice ka nebu.

Na tretmanu ja sam pokušavala Bobu da popnem uz stepenice ali smo stalno padali dole, pa opet gore, dole. Za to vreme je snazno duvao hladan vetar kroz moji levu ruku, dok je desna bila topla.
Po završetku tretmana Boba je bio manje ošamućen nego prvi put. Odmah je rekao nešto poput “Mahi Tahi” i ponovio više puta. Kaže da su mu rekli da se tako nekako zove i da mu još nije vreme da sazna svoju svrhu. Rekao je da ima osećaj kao da je tek na početku, kao da tek sada nešto počinje. Buđenje. Video je nekakvu svetlost i opisivao je da je u jednom trenutku u predelu stomakao osećao kako duva hladan vetar a istovremeno u predelu glave vrelinu, a takav je upravo bio položaj mojih ruku. Bio je stabilan ali je osećao ogromnu glad. Ubrzo smo se rastali.

20.03.2016.
Nedelja poslepodne i treći tretman sa Bobom. Imala sam običaj da mu u subotu pustim sms poruku “vidimo se u nedelju” ali ove subote nisam pronašla njegov broj u telefonu. Nisam imala vremena time da se bavim. Kasnije u toku dana sam resetovala telefon i pokušala opet ali ga nigde nije bilo. Ni u adresarau, ni u evidencij prepiski, nigde. U nedlju sam opet pokušala ali isti rezultat. Krenula sam da pregledam poruke jednu po jednu, i po datuma, ali on kao da je u zemlju propao. Pred sam početak tretmana zvoni mi telefon. Piše nepoznati kontakt. To mi Boba javlja da kasni koji minut.
Odmah po dolasku mi je rekao da je odlučio da napusti posao. “uh ne, još jedan” pomislila sam. Neki od mojih klijenata su doživeli drastične promene u životu odmah posle Rekonektivnog isceljivanja. Opisivao mi je kako ga kosti bole, kako mu mozak gori a nije bolestem. “Šta je to?” . Meni je prosto bilo žao što kroz to prolazi jer znam koliko je to bolno i naporno. Sećam se da sam se u nekim trenucima bukvalno raspadala od bolova i da mi je jednom glas rekao “to što ti se dešava zove se transmutacija” . To nije ništa što bi se moglo svrstati uobičajna dešavanja, pre je ličilo na film naučne fantastike. Još dve žene kojima sam radila Rekonektivno isceljivanje su prošle kroz takve faze pa mi je bilo drago što sam mogla da ih utešim i objasnim šta se dešava. Jednom je meni neko objasnio da ne prolazimo svi kroz ista čišćenja. To sve zavisi od našeg zadatka. Kod nekih se zahteva totalna čistoća kanala jer su predviđeni za rad sa drugima. Ispričala sam ponešto Bobi ali sam mu i objasnila da ja ne treba da mu prenosim svoja iskustva, jer svako od nas ima svoj put. Ne želim da mu dajem ideje ili verovanja kako nešto treba da bude, već da shvati da su sve to uobičajne pojave i da izađe sam na svoj put. Htela sam da mu kažem da potraži Pekićevu knjigu “Atlantida” ali nikako nisam mogla da se setim imena pisca, da bi on na to rekao da je pre tri dana u Laguni kupio baš tu knigu. Ispričao mi je da je imao upečatljivu sliku malog deteta duge plave kose obučenog u košulju od lana ili jute, u kući sa zemljanim podovima i zidovima. Da je sanjao san u kome je živeo u Americi i bio je kradljivac kola. Jednom dok je bežao u ukradenom autu, poginuo je. Pričali smo malo o značaju vagusnog nerva i pravilnom disanju i počeli sa tretmanom.

Čim smo počeli mene je dočekalo veliko iznaneđenje. Videla sam mog pokojnog oca kako prilazi i leže na sto ispred mene. Kao da je neko hteo da me uveri da je to moj otac zumirane su mi njegove specifične naočare i omiljeni sat na ruci. Uporno je gledao u mene. Ja sam ga pozdravila i pitala da li je došao nešto da mi kaže? Očima mi je bukvalno govorio ali ja nisam ništa ‚‚čula‚‚. Rekla sam mu da ću se potruditi da osetim šta ima da mi kaže. Dok sam tonula u koncentraciju u šali sam mu rekla da bi baš i mogo da mi sredi da dobijem neko bogato nasledstvo. Odjednom se ispred mene pojavljuje nešto poput zvezdane piste i čujem Glas koji mi govori “Tebe čekaju ogromno promene. Čeka te velika sreća. Doživećeš veliku ljubav” Od ovog poslednjeg sam se zaledila i počela da hodam unazad želeći da pobegnem od te ideje. Vidim tatine oči i kroz glavu mi prolazi slika čoveka kojeg je moja duša zavolela pre dve godine. To me je porazilo. Odbijala sam tu pomisao pokušavajući da obrišem sliku, a tata je ponavljao “Daj mu šansu! Daj mu šansu!” došlo mi je da vrisnem da je to nemoguće a on me moli da kada me bude nazvao da ga pustim da priča. “Saslušaj šta ima da ti kaže”. U neverici mi je mozak brzinski pronalazio tumačenje koje bi ublažilo moj šok. Pa da, govorila sam sama sebi, taj čovek jeste moja najslabija karika i možda treba da se obavi neki razgovor pa da se i to prevaziđe i trajno otpusti, a možda će se u mom životu zaista pojavit neki čovek koji će u sebi nositi sličan energetski zapis pa će me podsećati na njega. Nije me sve to mnogo utešilo. Počela sam da se uvijam kao crv od bola svesna koliko nisam spremna na ljubav i koliko ne verujem nju. Na tatino insistiranje obećala sam da ću mu dati šansu. Tog trenutka se scena menja. Ja stojim kraj stola na kome leži Boba i svuda oko nas je Kosmos. Bukvalno vidim kako se Bobi vraćaju neki njegovi delovi, energetski zapisi i ulaze u njega. Opet se pojavljuje ona zvezdana pista i kreću da se pojavljuju slike žene, nasmejane, pomalo tamnopute, kovrdžave kose. Priča je sledeća. Neće se odmah prepoznati. Potpuno će biti neshvatljivo i neprihvatljivo da je ona ta. Posle nekog vremena duše će im se spojiti i prikazuju mi kako je deo njegove duše kod nje. Vidim spojene duše i sliku burme koja se vrti oko svoje ose i pada. Zatim prizor cepanja duše koji me gotovo zaboleo. Počela sam da kukam zar to mora tako. Rečeno mi je da je to neophodno, da je to jedini način da se otvore njegova i njena vrta. A onada prizor kao prelaze oblaci preko nekog grada, kao da mi pokazuju da će proći vreme, recimo pet godina, i onda će se ponovo sresti i tada će sve biti uredu. Rečeno mi je da mu to kažem da bi se setio kada se bude dešavalo, da bi mu bilo lakše. Ali tako mora biti. Tužno sam rekla “Neka bude volja tvoja”. Pogledala sam na sat i shvatila da je prošlo samo par minuta od početka tretmana. Bila sam tužna ali potpuno posvećena tretmanu. Nešto mi je stalno vuklo ruke ka Bobinoj glavi tako da sam tu provela većinu vremena. Unutrašnjim vidom sam videla svetleću loptu koja je iskočila iz njegove glave i kružila oko njega. Odjednom je sve stalo i probudila sam Bobu. Ja sam i dalje bila tužna.

Boba se lagano skočio i rekao je kao da je tretman bio izuzetno slab. Jedino je video jako blještavo svetlo, i kao da sam mu sve vreme rovarila po mozgu. To ga je gotovo i zabolelo. Ja sam mu prenela poruku o nasmejanoj ženi tršave kose i o petogodišnem iskušenju. Prokomentarisao je da ne poznaje takvu osobu i da će za pet godina imati pedeset.

Mene osećaj tuge nije napuštao. Uključila sam mobilni telefon i radoznalo pogledala u evidenciju poziva. Ispričala mu kako je nestao iz mog telefona i pokazala mu kako mi njegov broj i dalje stoji pod nepoznat kontak. U momentu kada je uzeo telefon u ruke pojavilo se njegovo ime kraj broja. Opet je bio tu. Rekao je da se oseća lagano ali i da treperi od neke unutrašnje nervoze i otišao.

JA
Sutradan po buđenju setila sam se datog obećanja i osetila ogromno napade ljunje i tuge. Vodila zamišljene razgovore i šta bi sve rekla da se zaista javi. Osećala sam kako mi pada imunitet od svake te zamisli. Uskoro sam se stvarno razbolela. Već četvrti dan sam dobila temperaturu i morala da ostanem kod kuće da se lečim.

Comments & Responses

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *