Osvešćavajte sebe i svoj život

Koliko sam samo puta do sada čula opširno objašnjenje neke osobe ili prijatelja zašto nešto treba da uradi, koje odluke da donese, i td… da bi mogao da krene napred u životu. Razrađen svaki detalj i onda kreće skretanje sa puta: Šta će neko drugi reći na to? Čeka šta će mama da kaže, supružnik bi trebalo da shvati, kako će to da utiče na dete… Posle dužeg vremena srećem tu istu osobu a on i dalje tapka u istom mestu i ako ima savršena plan, jer čeka druge da deluju ili se izjasne.

Ne razumem zašto. Mi nismo vlasništvo svojih roditelja ili supružnika. Deci će uvek biti bolje kraj zadovoljnog i ispunjenog roditelja. Normalno je da postoji komunikacija, ali ako vaša odluka ne traži ničiju žrtvu, odricanje ili učešće, zašto ste stalno skoncentrisani na to da treba da dobijete dozvolu od drugih za delovanje.

Vaše je da upoznate druge, obavestite ih a oni će da pokažu interesovanje ili ne. Učestvovaće ili ne. Imaju pravo izbora, ali vi nemate opravdanje da ne živite svoj život zbog drugih.

Vi niste roditelj vašem supružniku, niti je vaše dete vama roditelj. Roditelji su tu da bi malo dete izveli na njegov put, da mu pomognu da se osamostali. Nekako se tu te uloge uvek izmešaju pa deca, čak i kada postanu odrasli ljudi, pa i roditelji, i dalje imaju osećaj da su nešto dužni roditelju. Da moraju da polažu račune, objašnjavaju, traže dozvolu.

Roditeljima su njihova deca uvek deca. Nekako ne primete da su već odrasli. Oni i dalje imaju svoja očekivanja od njih. Planiraju, bore se za njih. To je taj stalni konflikt u izmešanim i poremećenim životnim ulogama. Prema deci, supružniku, roditeljima. Stalno se nešto kočimo zbog njih. Preispitujemo se ili što najmanje volim da čujem žrtvujemo se. Neko ukorenjeno vaspitanje nas prosto tera na to. Mislimo da se ispravno ponašamo a u stvari jedino što radimo je da se odričemo sami sebe. To je bežanje od života. Trčimo da ispunimo tuđe zahteve. Ispunjavamo tuđe vizije. Bojimo se da donesemo odluku jer se nekome neće svideti.

Rekonekcija nam pomaže da postanemo svesni sebe. Pomaže nam da izađemo iz tog točka po kome poput hrčka bez prestanka trčimo.
Mnogi ljudi u četvrtoj deceniji života dožive krizu, jer čitav život su morali da ispunjavaju zahteve. Da odrastu. Da se školuju. Da se zaposle. Da zasnuju porodicu… Nisu ni stigli da se upoznaju sami sa sobom, da shvate ko su i šta žele. Sreću se sa strancem u ogledalu. Nije ni čudo što tada počnu da optužuju druge za sve propuste i poteškoće u životu.

Rekonekcija vam pomaže da prepoznate svoj lik u ogledalu. Postajete svesni sebe i svojih potreba. Jasno vidite i shvatate kako vas drugi iscrpljuju i skreću sa puta.

Rekonekcija je put povratka sebi samom.

Postajete svesni kako ste i koje ste sve blokade sebi napravili. Shvatate da ako ste bolesni kako ste došli u to stanje. Počnete bolje da sagledavate život i razumete zašto vam se nešto dešava. Osvešćavate sebe i svoj život. Počnete zaista da živite. Ja zato uvek napominjem da vas Rekonekcija ne leči, ona samo zavrti vaš točak samoiscelenja. Postajete svesni sebe i svojih sposobnosti i vi ste ti koji sami sebe iscelite.

Comments & Responses

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *